Re: Poučne Islamske priče

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 12:50 pm

Priča jednog pokajnika

Mjesec ramazan je osim što je poznat kao mjesec Kur'ana i sadake, isto tako je i mjesec tevbe tj. Pokajanja a posebno u njegovoj zadnjoj trećini.
Neka zato svima nama ova istinita ispovijest, ovog iskrenog pokajnika iz Saudijske Arabije, bude ibret i pouka, kako bi trebali da se stalno kajemo našem Stvoritelju, Allahu dž.š., prije nego nas On dovede u kušnju sa onim što je nama najmilije a to su naši evladi, naša draga djeca.

Ovaj pokajnik je živio je u Rijadu, glavnom gradu saudijske Arabje. Za Allaha dž.š skoro da nije ni znao.
Godinama u džamiju nije kročio, niti je Allahu dž.s., na sedždu pao. Uzvišeni Allah htio je da njegovo pokajanje bude pred njegovom malom kćerkom.

Evo šta on kazuje:

"Sijelio sam do pred samu zoru sa svojim drugovima u zlu zabavljajući se i igrajući, a svoju ženu ostavljajući da pati od samoće i bola i sam Allah dž.š., zna od šta svega još drugog. Moja iskrena žena je izgubila nadu u mene. Nije žalila truda da me savjetuje i upućuje, ali to je bilo bez koristi.
Jedne noći sam se vratio sa sijela. Bilo je oko tri sahata ujutro. Moja žena i kćerka su bile u dubokom snu. Ušao sam u susjednu sobu kako bih ostatak noći proveo uz video gledajući pokvarene filmove.
To je vrijeme kada Allah dž.š., silazi i govori:
- "Da li ima neko dovu da Mi uputi pa da mu je uslišam? Da li ima neko oprosta da traži pa da mu oprostim? Da li ima neko želju pa da mu je ispunim?"

Iznenada sobna vrata se otvoriše, kad ono, bila je to moja kćerkica, koja nije napunila još ni pet godina. Njen pogled bio je pun prezira.
Rekla mi je :
- "Babo! Sramota je to što ti gledaš! Zar se ne bojiš Allaha dž.š.?!" Ponovila je to tri puta, a zatim zatvorila vrata i otišla.

Bio sam zaprepašten. Ugasio sam video, zbunjen sjeo, a njene riječi su mi i dalje odzvanjale u mojim ušima.
- "Babo! Sramota je to što ti gledaš! Zar se ne bojiš Allaha dž.š.?!"

Ove njene riječi su doista bile ubojite za mene. Ustao sam potom za njom ali ona je već bila otišla u svoju postelju. Bio sam izbezumljen. Ne znam šta me je spopalo u to doba. Za nekoliko trenutaka trebalo je nastupiti vrijeme sabahskog ezana, koji će razbiti ovu zastrašujuću noćnu tišinu i pozvati ljude na sabah.

Uzeo sam abdest i otišao u džamiju. Nisam osjetio neku posebnu želju za namazom. Ono što me je zaokupljalo i zabrinjavalo bile su riječi moje male kćerkice. .
- "Babo! Sramota je to što ti gledaš! Zar se ne bojiš Allaha dž.š.?!"

Ikamet je proučen i imam je zanijetio sabah namaz. Proučio je nešto iz Kur'ana, pao je na sedždu, a i ja za njim. Nisam ni stavio čelo na zemlju, a ja sam se tad kao nikad prije rasplakao, ni sam ne znajući zašto. Ovo je prvi put da padnem na sedždu Allahu dž.š., poslije sedam godina.

Od tog plača iz mene je izašao sav kufur, licemjerstvo i nevaljalština.Osjetio sam da je kroz mene strujala jaka srž imana. Nakon namaza ostao sam malo duže u džamiji. Potom, sam se vratio kući a oka nisam ni sklopio prije nego što sam otišao na posao. Kada sam ušao kod kolege, on se jako iznenadio što me ovako rano vidi, jer sam zbog provoda do kasno u noć uobičajio dolaziti uvjek kasno na posao. Kada me je upitao za razlog, rekao sam mu šta mi se sinoć desilo.

On mi je rekao :
- "Zahvali Allahu dž.š., sto ti je podario ovu malu kćerku koja te je iz gafleta probudila a smrt te nije zadesila dok si u ovakvom stanju bio."

Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza bio sam jako umoran, jer već dugo nisam spavao. Zamolio sam kolegu da preuzme moj posao i vratio sam se kući da se malo odmorim.

Silno sam želio da vidim svoju malu kćerkicu, koja je bila sebep moje upute i mog povratka Allahu dž.š. Ušao sam u kuću. Moja žena je jako plakala. Upitao sam je šta je bilo, a njen odgovor je odjeknuo poput groma:
- "Tvoja kćerka je umrla!!!"

Od silnog šoka nisam se mogao kontrolisati. Počeo sam i ja plakati. Nakon što sam sesmirio, prisjetio sam se da je sve što se desilo iskušenje od Allaha dž.š., kako bi iskušao moj iman.
Zahvalio sam Allahu dž.š., na onome što me je zadesoli te podigao slušalicu i nazvao svog prijatelja i zamolio ga, da dodje da mi pomogne u ovim, za mene dosad najtežim trenutcima moga života. Moj prijatej se je odmah odazvao i brzo je došao.
Uzeo je moju kćerkicu, ogasulio je i opremio je onako kako sam najepše volio da je vidim dok je bila živa, a potom smo joj klanjali dženazu.

Na kraju smo, otišli na mezarje i moj prijatelj mi je tad rekao:
- "Ahbabu moj, doista ne priliči da je iko drugi spusti u mezar osim tebe."

Uzeo sam svoju nepržaljenu kćerkicu u naručje i nisam mogao da se suzdržim a da ne zaplačem. Potom sam je spustio u mezar i dugo sam bdio nad njenim tjelom a u glavi su mi odzvanjale njene poslednje riječi, upućene meni u gluho doba noći:
- "Babo! Sramota je to što ti gledaš! Zar se ne bojiš Allaha dž.š.?!"

Tada sam sebi rekao, ja nisam ukopao svoju kćerku, nego sam ukopao NUR-SVJETLOST, koja mi je osvijetlio put u mom daljem životu. Molim dragog Allaha dž.š., da moju neprežaljenu kćerku učini mojom zaštitom od Vatre na onome svijetu i da nagradi moju strpljivu ženu najboljom nagradom, što je saburila sa mnom sve dok se nisam iskreno pokajao i povratio svome Gospodaru, Allahu dž.š.

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 12:58 pm

Tri starca

Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom.
Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
- "Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "

Starci su je upitali:
"Je li Vaš muž kući?"

- "Ne ", odgovorila je, "nije".

- "Onda moramo otići" - rekli su.

Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo.
- "Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra", rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.

- "Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv." - Rekli su joj starci.

- "Zašto ne ?" - Upitala je iznenađena žena.

Jedan od staraca pokaza na jednog i reče:
- "Njegovo ime je Bogastvo."

Potom pokaza na drugoga i reče:
- "Ovomu je ime Uspjeh." ... " Meni je ime Ljubav."
- "Sada pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas 3 pozvali unutra."

Žena se je vratila u kuću i sve ispričala mužu.
Muž presretan reče:
- "Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!" - ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
- " Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"

Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:
- "Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"

Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:
- "Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost."

Žena je pošla i upitala:
"Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost."

Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću. Druga 2 starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?

Starci su u jedan glas odgovorili:
- "Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga 2 bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide, nas 2 je slijedimo !"

Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 10:57 pm

KRALJ I POBOŽNI DJEČAK

Sjedio kralj na svom prijestolju kao paun, a iskre su frcale iz njegovih očiju.
Vojnici su pred njim drhtali od straha, jer je imao srce tvrdo kao kamen, još tvrđe i okrutnije.
Kralj je klimnuo glavom, kao znak odobrenja da mađioničar može stupiti pred njim. Uđe mađioničar, te ponizno i pokorno, pognute glave, stade pred kralja i reče:
- ''Zahvaljujem svome gospodaru što mi je dopustio da se pojavim pred njim.
Gospodaru, došao sam vam reči da sam ostario i da me snaga napustila, te se bojim da će, kad umrem, i moja magija umrijeti sa mnom.
Zapovjedite, gospodaru, da se pronađe bistar dječak koga bih naučio vještini magije!''

Kralj reče:
- ''Hvala tebi, mađioničaru! Sav svoj život utrošio si služeći me! Bio si odan i iskren, s toga ću izvršiti tvoju želju!''

Kralj je izdao zapovjed da se isuni mađioničareva želja.
Izbor je pao na bistra dječaka, lijepa i produhovljena lica, na kome je stalno titrao osmijeh, dječaka dobrodušnog i oštroumnog.
Mađioničar obuhvati dječaka ispitivačkim pogledom ne bi li na njemu pronašao još koju vidljivu crtu karaktera pa popričao s njim i odma zaključi da je taj dječak neprocjenjivo blago.
Potom reče:
- ''Dobro su odabrali, vidim da si pametan, staložen i bistar! Nadam se da se ne varam!''

Počeo je dječak tako dolaziti mađioničaru svakoga dana da od njega nauči osnove magije, ali ne baš rado.
Nije želio takvo znanje, ali šta će?! To je naredba neumoljivog i silnog kralja i ne može se tome suprotstaviti!
Jednom ga na putu k međioničaru neko stidljivo oslovi.
Bio je to monah koji je živio u svom samostanu, a htio je dječaka upoznati s istinom i vjerom u Allaha.

Dječak je pristao na susret s monahom i otvorio je svoje srce njegovim dobronamjernim savjetima i učenju. Bilo mu je ugodno slušati širinu uma i ljepotu riječi tog pobožnog čovjeka.
I tako je dječak svaki dan navraćo u tu stanicu dobra da uči mudrost, kako bi od toga mogao izvući ono što je dobro za ovaj svijet i uštedjeti nešto od toga za onaj svijet i za sve ljude. O tome ništa nije pričao mađioničaru, kako ga ne bi snašla nevolja. I sam monah mu je savjetovao da o tome, ništa nikom ne govori, dok Allah ne zapovijedi nešto drugo. I dobro je učinio!

S vremenom je dječaku bilo sve čudnije. Pa dokle će ostati u strahu od dvora, mađioničara i nepravde?! Kako da napusti mađioničara zauvijek?
Onda jednoga dana ugleda mnoštvo ljudi kojima je nešto preprečilo put. Šta se to tamo događa? Približio se i ugledao zastrašujuću životinju koja je ljudima zatvorila put. Svi su bili uplašeni.
Dječak je podigao sa zemlje mali kamen, te rekao:
- '' Bože, ako je Tebi draže ono što čini monah od onoga što čini mađioničar, ubij ovu životinju''

Potom je bacio kamen prema životinji, pogodio je i ona je pala mrtva na zemlju. Ljudi se začudiše tome što je učinio i počeše se sakupljati oko njega. Dječak pobježe monahu da mu ispripovjeda šta se dogodilo. Bio je jako uzbuđen; srce kao da će mu gotovo iskočiti iz grudi.

Monah je smirivao dječaka te mu reče:
- ''Sine, ti si danas bolji od mene! Sve sam čuo šta si napravio! Znaj da je Allah s tobom! Vjernik je uvjek u kušnji. Možda će ti se dogoditi kojekakve nevolje, ali budi čvrsta srca i strpljiv, nemoj upozoravati na mene! Molim Allaha da ti u svemu pomogne!''

Dječak je postajao sve više bogobojazan i ljudi su ga sve više cijenili. Sada je već mogao, uz Allahovu pomoć, ozdraviti slijepce od rođenja, gubavce i druge bolesnike. O tome je čuo jedan od kraljevih bliskih suradnika i savjetnika, koji je uvijek pravio kralju društvo. Kupio je puno skupocjenih darova i otišao dječaku.
Rekao mu je:
- ''Kao što vidiš, ja sam slijep! Ako me izliječiš, sve te lijepe stvari su tvoje!''

Dječak odgovori:
- ''Ja sam kao i svi vi, ne mogu nikoga izliječiti. Onaj ko vas i mene može izliječiti je Allah, dž.š. Ako vjeruješ u Allaha, slava Mu, ja ću moliti da te izlijeći!''

Kada je to učinio, kraljev je savjetnik bio presretan što ga je Allah, dž.š., izliječio ali tek nakon što se izjasnio da je Allah Jedan Jedini i da on o tome svjedoči. Kad je bio izliječen, pao je ničice iz zahvalnosti Allahu.
Drugog dana, taj čovjek je došao kralju i sjeo kraj njega na uobičajni način, a kralj se začudi vidjevši da ovaj nije više slijep.
Kralj upita:
- ''Ko ti je vratio vid?''

A pobožni čovjek odgovori:
- ''Allah, moj Svevišnji gospodar, vratio mi je vid!''

Razbjesni se kralj i zagrmi:
- ''Zar ti imaš Gospodara, osim mene? Reci mi ko te uvjerio u to da postoji Svevišnji, osim mene?

Bio je ustrajan, sve dok pobožni nije priznao da je to učinio dječak. Kralj je naredio da dovedu dječaka.
Kad su ga doveli, zapitao ga je:
- ''Sine, zar je tvoja magija postala toliko jaka da može izliječiti slijepce, gubavce i činiti druge neobične stvari?''

Dječak je odgovorio:
- ''Ja ne liječim nikoga, i magija nema nikakvog utjecaja na liječenje! Nema nikoga osim Allaha, ko liječi ljude od njihove bolesti!''

Kralj je povikao:
- ''Naučiti ću te da budeš pristojan sa svojim gospodarom! Ja sam tvoj Svevišnji i nema drugog Svevišnjeg! Zato mi moraš pokazati ko ti je otvorio mozak i učinio te da tako govoriš!''

Zatražio je da muče dječaka, sve dok on nije priznao da je to bio monah. Kralj se pribojava da će ljudi obožavati drugoga, a ne njega, a to znači buđenje svih, a time i gubljenje kraljevstva. Stoga je izdao naredbu da hitno dovedu monaha.
Kad monaha dovedoše, kralj ga obasu prijetnjama, te reče:
- ''Ti si, dakle, glava smutnje?! Zar hočeš da ljudi postanu prema meni neposlušni? Zar tvrdiš da imaju gospodara osim mene? Odbaci tu ideju! U protivnom, čeka te smrt!''

Monah odbaci prijetnje i reče:
- ''Moj Gospodar je Allah, a ti me ne možeš svojim nasiljem i prijetnjama prisiliti da odbacim svoje vjerovanje! Radi što ti je volja!''

Nije prošlo ni nekoliko minuta, a kralj je zatražio da mu donesu pilu, kako bi njom raspolovio monahovu glavu.
No, monah je čvrsto ustrajao u svojoj vjeri, odbacujući prijetnje.
Kralj je naredio da mu se otpili glava, što je i učinjeno.

Potom se kralj obratio svome savjetniku, riječima:
- ''S tobom sam proveo dugo vremena i ti si mi prijatelj. Savjetujem ti da odbaciš svoju vjeru pa da ostanemo i dalje prijatelji!''

Čovjek je to odbio. I s njim je učinjeno isto što i s hodžom. Kralj je naredio da dovedu dječaka.
Obratio mu se umiljato:
- ''Odbaci, dječače, svoju vjeru. Nemoj se žrtvovati u cvijetu svoje mladosti; vrati se na vjeru svojih očeva i djedova!''

Dječak se nije pokolebao i ostao je čvrst u svojoj pravoj vjeri, usprkos tome što je znao šta se dogodilo monahu i kraljevom prijatelju.
Obratio se kralju riječima:
- ''Vjerujem u Allaha, kao Gospodara, i nemam Gospodara osim Njega! Radite sa mnom šta god hoćete!

Kralj je naredio grupi svojih podanika da odvedu dječaka do visokog brda i da mu tamo zaprijete i upozore ga, da će ga, ukoliko ne odbaci svoju vjeru, baciti u provaliju, kako bi bio primjer drugima koji su mu slični.

Na vrhu brda, dječak je zamolio svoga Stvoritelja:
- ''Bože, kazni ih za njihova nedjela!''

Odjednom se brdo zatreslo i i kraljevi poslušnici pali su u provaliju, a dječak se vrati čvrstim koracima, uzdignute glave.
Kad ga je nepravdeni kralj opazio, iznenadio se i zbunio.
Uzviknuo je:
- "Čudne se stvari s tobom događaju! Gdje su ljudi koje sam poslao s tobom?''

Dječak odgovori:
- ''Allah me oslobodio njih. Zatreslo se brdo i pali su u provaliju. Tako nisu mogli izvršiti zločin koji ste im naredili!''

Razbjesni se kralj i zapovjedio svojim vojnicima da odvedu dječaka čamcem do sredine mora i tamo ga bace, kako bi ga valovi progutali.
Dječak je, usred uzburkanog mora, zamolio Allaha za pomoć i On je uslišio dječakov poziv.
Kraljevi poslušnici su se svi utopili, a dječak se vratio čvrste vjere i siguran u Božiju pomoć.
Koliko je sladak bio njegov odgovor kralju:
- ''Allah me oslobodio od vaših vojnika i postali su hrana ribama!''

Kralj je skoro pukao od bijesa, kad mu je dječak, s punom vjerom u Allaha, rekao:
- ''Kralju, vi me ne možete ubiti, sve dok vam ne kažem šta trebate učiniti da bi ste to uspijeli.''

Kralj zavikne bez oklijevanja:
- ''Učinit ću što kažeš!''

Dječak iz svega glasa reče:
- ''Sakupite ljude na jednoj čistini i zavežite me za palmino stablo! Potom uzmite strijelicu iz mog tabolca i stavite je u luk, te kažite: 'U ime Allaha, dječakova Gospodara!!!' Zatim, napnite luk i odapnite strijelicu prema meni. Ako tako učinite, uspjet ćete u namjeri da me ubijete!''

Kralj je rekao:
- ''Pristajem!''

Sakupio je ljude na trg i zavezao dječaka za palmino drvo.
Uzeo je strijelu i stavio u luk, te rekao:
- ''U ime Allaha, dječakova Gospodara!''

Napeo je luk i usmjerio strijelu prema dječaku. Strijela je pogodila slijepočnicu pobožnog dječaka i usmrtila ga. Umro je kao šehid.
Posljedne riječi bile su mu:
- ''Nema boga, osim Allaha!''

Ljudi su se na svoje oči uvjerili u dječakovu iskrenost i svi su izgovorili najslađu riječ koju jezik može izgovoriti:
- ''Vjerujemo u Allaha, dječakova Gospodara!''

Teška nevolja zadesila je kralja!!!
Desilo se ono čega se najviše bojao. Sav narod postao je pobožan. Ni vojnici, ni dvorjani nisu mogli pronaći odgovarajuće riješenje kako da odvrate ljude od istine. Nisu uspjeli naći način da ih prevare pa da odbace svoju vjeru u dječakova Gospodara.
Kralj nije znao šta da čini.
Neki od njegovih prijatelja su mu rekli:
- ''Vidiš, ono čega si se najviše bojao, dogodilo se! Nisi bio dovoljno oprezan. Sav narod postao je pobožan. Naredi da se iskopaju veliki jarci u zemlji i da se napune drvima, te zapali vatru! Naredi svojim jojnicima neka svakoga, ko ne odbaci tu vjeru, bace u vatru!''

Kad su to učinili,dođe red na jednu ženu, koja je držala svoje novorođenče u naručju. Kad su je dovukli do vatre, smilovala se svom djetetu, a ono je progovorilo:
- ''Majko, budi strpljiva, ti si u pravu!''

Ali, od vatre su ih spasili meleki i nosili ih do Dženneta, koji je obećan strpljivima, Inšallah!

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 10:59 pm

Važnost namjere

Živjela dva brata od kojih je jedan bio pobožan, a drugi griješnik.
Ovaj pobožni je stalno želio da vidi Iblisa, pa mu se jedanput želja ostvari te mu se Iblis ukaza i reče mu:
- "Jadan bio, u šta utroši sav svoj život. Samo se patiš i umaraš s tim ibadetom umjesto da daš sebi oduška u uživanjima i strastima".

Pobožnjak reče:
- "Otići ću ja svom bratu pa se malo opustiti u njegovom društvu, predaću se neko vrijeme uživanjima, jelu i piću, a poslije toga ću učiniti tevbu i pokajati se".

Što se njegovog brata tiče, on se prenu iz svog jadnog griješničkog stanja, osjeti se odbačenim i bezvrijednim te pomisli:
- "Sav svoj život upropastih u griješenju, a moj brat uživa u pokornosti i ibadetu.

Tako on odluči da se pokaje i da bude Allahu pokoran, a njegov brat, pobožnjak, odluči da malo okusi tog griješničkog života.
Oni odlučno krenuše jedan drugom i Allahovom odredbom obojica umru, sudarivši se jedan s drugim!

Pobožnjak će na onom svijetu biti proživljen sa ružnim nijjetom, a griješnik sa lijepim nijjetom, a sve je opet u Allahovim rukama...

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 11:02 pm

Ahiretski uspjeh je važniji od dunjalučkog

Priča se da su u davna vremena mu'min - vjernik i kafir - nevjernik pošli da love rihu.
Kada god bi nevjernik bacio mrežu u vodu spomenuo bi neka svoja božanstva i svaki put bi izvukao mnogo ribe.
Vjernik je svaki put spominjao ime Allahovo, ali ne uhvati baš nijedne ribe.
Tek pred sami zalaz sunca uhvati se u njegovu rnrežu jedna jedina riba, ali se i ona nekako izmigolji iz mreže i otplovi u vodu.
Vjernik se vrati kući ne noseći baš ništa, a nevjernik se vrati noseći cijeli tovar ribe.

Melek, koji je bio zadužen da prati tog vjernika, se zbog njegovog slabog ulova prosto ožalostio, a kada se uzdigao na nebesa, Uzvišeni Allah mu pokaza mjesto u Džennetu koje je bilo pripremljeno za tog vjernika, pa Melek jako obradovan, reče:
- "Tako mi Allaha! Ništa tom čovjeku neće nauditi šta god da ga zadesi na dunjaluku kada ga ova divota u Džennetu očekuje"!

Onda je tom istom Meleku pokazano mjesto u Džehennemu koje je bilo određeno za onog nevjernika, pa kada je Melek to vidio on uzviknu:
- "Allaha mi! Ništa mu neće koristiti sve ono što stekne na dunjaluku kada poslije toga mora da bude bačen u ovu strahotu"!

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 11:05 pm

Allah je Jedini Vlasnik svega što postoji

Priča se da je Isa a.s. jednoga dana putovao sa svojim drugovima i kad je dan prilično poodmakao a oni naišli kroz neki voćnjak, njegovi drugovi počeše da mu se žale na glad.
Allah dž. š. objavi Isau da im dozvoli da se prehrane od tog voća i Isa im dozvoli, pa se oni rastrkaše po voćnjaku jedući i berući šta je ko htio.
Dok su oni tako jeli naiđe vlasnik tog voćnjaka koji zavika:
«Ko vam je dozvolio da to jedete! Ovo je moja zemlja i moj voćnjak. Ovo sam naslijedio od svojih djedova!»

Onda Isa zamoli Allaha da proživi sve ljude koji su bili vlasnici te zemlje od vremena Adema a.s. pa do toga dana.
Uzvišeni Allah mu usliša molbu pa odjednom kod svakog stabla i voćke pojavi se mnoštvo ljudi i žena koji su vikali:
«Ovo je naša zemlja i mi smo je naslijedili od naših očeva i djedova!»

Čovjek koji bijaše tadašnji vlasnik voćnjaka pobježe od te silne rulje, a kasnije kada je saznao da je ono bio Isa a.s. sa svojim drugovima, on ode kod njih i reče mu:
«O Allahov poslaniče! Oprosti mi na mome nastupu i ponašanju jer nisam znao da si to ti. Sav moj imetak i onaj voćnjak vam je halal i jedite koliko hoćete!

Isa a.s. mu reče:
«Jadan ne bio! Svi oni koje si vidio su nasljeđivali ovu zemlju od svojih predaka i na njoj život proveli da bi zatim napustili ovaj svijet.
Tako ćeš isto i ti otići za njima i sve ostaviti.
Na dunjaluku niko od ljudi nije stvarni vlasnik ni imetka niti zemlje!»

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 11:11 pm

Ograda

Jedan djecak imao je losu narav.
Njegov otac mu je dao torbu sa ekserima, rekavsi mu da kada god se rasrdi zakuca ekser u ogradu.
Prvi dan djecak je zabio 37 eksera, ali broj zabijenih eksera se postepeno smanjivao.
Djecak je shvatio da je lakse kontrolirati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je dosao dan kada se djecak nije ni jednom razljutio.
Kada se pohvalio ocu , on mu je rekao da svakog dana kad uspije da se suzdrzi izvadi po jedan ekser iz ograde.
Dani su prolazili i djecak je mogao reci ocu da je izvadio sve eksere.
Otac ga tad uze za ruku i odvede do ograde.
Onda mu rece:
- „Dobro si ucinio, sine moj, ali pogledaj te rupe u ogradi. Ograda nikada nece biti ista.
Kada u ljutnji kazes rijeci, one ostavljaju oziljak bas kao i ove rupe u ogradi. Mozes zabosti noz u covjeka i izvuci ga.
Koliko god puta nakon toga kazes da ti je zao, rane ipak ostaju. Rana koju nanose rijeci isto je tako bolna kao i fizicka.
Prijatelji su blago. Oni ce te razveseliti, saslusati, ohrabriti i podrzati u uspjehu, uvijek su tu da ti otvore srce.
Pokazi svojim prijateljima da ti je stalo do njih.“

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 11:14 pm

Važnost namaza obavljenog u džematu

Ihnu Omer Kavariri, jedan od učitelja Buharije, Muslima i Ebu Davuda, priča:
- "Nikad me nije prošla jacija namaz a da je nisam klanjao u džematu, osim jedanput. Te noći mi je došao neki gost zbog kojeg sam se zadržao i zakasnio u džamiju na jaciju. Požurio sam od džamije do džamije i tako obišao cijelu Basru nebi li gdje zatekao džemat. Svagdje je džamija bila zatvorena i već je svak bio obavio namaz. Ja se vratih kući i pomislih:
"U hadisu se kaže: - Namaz u džematu je bolji od namaza pojedinca dvadeset sedam puta! - Ja ću toliko puta klanjati kako bih nadoknadio to što nisam klanjao u džematu."

Onda ja klanjah jaciju tačno dvadeset sedam puta, a zatim, umoran, legoh da spavam. Te noći sanjah kako neki silni ljudi jašu na konjima, a i ja jašem svoga konja i tako se utrkujemo. Međutim, koliko god da sam gonio svoga konja nikoga od tih ljudi nisam mogao sustići.

Jedan od tih jahača se okrenu pa mi reče:
- Nemoj džaba da umaraš svoga konja, jer ti nas ionako nikada ne možeš stići!
- Zašto to? - upitah ja.

On reče:
- Zato što smo svi mi klanjali jaciju u džematu, a ti si je klanjao sam!

Ja se onda probudih jako ožalošćen zbog toga što sam propustio tako važnu stvar kao što je klanjati namaz u džematu.

**Iljhan** Fri Jan 08, 2010 11:23 pm

Mudri pastir

Jednoga dana je neki stranac, zadubljen u crne misli tumarao iznad sela. Susreo je pastira.
Pastir, dobar covjek bistra oka, osjeti strancevo ocajnicko raspoloženje i upita:
- Što te toliko muci, prijatelju?
- Neizmjerno sam usamljen. - rece covjek.

- I ja sam sam, ali nisam tužan. - odgovori pastir.
- Možda zato što je Bog s tobom... - promumlja covjek.

- Pogodio si. - ponosno rece stari pastir.
- Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakoga pojedinog? Kako je moguce da mene voli?

- Vidiš li ono naše selo u dolini? - upita ga starac i nastavi ...
Vidiš svaku kucu, zar ne?
Vidiš li prozore svake kuce?
Onda nemoj ocajavati! Sunce je jedno, pa ipak obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja.
Možda si ti ocajan zato što ti je prozor zatvoren?

**Iljhan** Sat Jan 09, 2010 1:50 am

Tri trecine

Rekao je mudri Lukman svom sinu:
- ''O sinko moj, zaista se covjek sastoji od tri trecine.
Jedna trecina pripada Allahu s.w.t. druga covjeku, a treca crvima.
Trecina koja pripada Allahu s.w.t. jeste tvoja dusa, trecina koja pripada tebi jesu tvoja djela, a trecina koja pripada crvima jeste tvoje tijelo."

**Iljhan** Sat Jan 09, 2010 2:00 am

U mrezi ribara, suza zene i osmjeh djeteta

Zalogaji siromastva koje covjek otkida od zivota, samcu su svakako sladji od zalogaja bogatstva koji um hrane osjecajem neovisnosti o Stvoritelju. Zato su zahidi znali reci: “Faqri fahri” – “Moje siromastvo je moj ponos.”

No, kada covjek nije samac, kada krov njegove odgovornosti pokriva nekoliko gladnih usta, tada su zalogaji siromastva gorki.

Ovu pricu predajem covjeku po imenu Ebu Nasr Es-Sajjad.
Plava riznica rizka danima bjese zatvorena za Sajjadovu mrezu. Kako mu nadimak (Sajjad) veli, Ebu Nasr bjese ribar.
Porodica gladovase, a more nikako da se otvori darezljivoscu njegovoj mrezi.
Smorenog pokusajima, razocarenje ga dovede na vrata dzamije jedne. Vidjevsi ga u suzama, tamosnji imam ga upita za razlog.
Kada cu o cemu se radi, povede Sajjada obali mora, te ga ovako savjetova:
- “Istinski se na Allaha osloni, reci bismillah, i zabaci mrezu, Allah ne ostavlja bez podrske onog ko se samo na Njega osloni.”

Imam ode za svojim poslom, a nedugo po odlasku njegovom, Gospodar svih riznica, mrezu Sajjadovu pocasti golemom ribom.
Sajjad svjestan snage tevekkula, okrenu se trznici, te ribu prodade i kupi obrok svojoj porodici.
Mozda predpostavljas da je ovdje prici kraj. Varas se prijatelju moj...

Tek sto se zaputio svojoj gladnoj porodici, Sajjad susrete zenu sa djetetom, u halu u kom i sam do malocas bjese.
Pogled djeteta bjese prikovan za saku hrane koju bjese kupio svojoj porodici. Sajjad stade vagati:
- “Gospodaru moj, ova zena ili moja porodica?” - Pa sebi veli:
“Dat cu njoj, i osloniti se na Allaha pa kako bude. Moja porodica ima mene, a ona i njeno dijete nemaju nikog.”

Zena zaplaka iskrenom zahvalnoscu, a osmjeh procvjeta na licu djeteta. Sajjad se povrati svojoj kuci, a gladi niotkuda lijeka.
Nije dugo proslo, kad tugu gladovanja prekide kucanje na vratima. Bjese to sin imucnog covjeka, koji nakon sto prepozna Sajjada veli:
- “Moj otac je preselio, i ostavio je oporuku da nesto od njegovog imetka udijelim tebi.”

Slova nijesu dovoljno cvrsta da odrze tezinu radosti i zahvalnosti Allahu koju Sajjad tada osjecase. Sa tim imetkom kojeg dobi, poceo je trgovati. Korak po korak, zaimao je.
Sam za sebe veli:
- “Zaimao sam toliko da sam nekada dijelio po hiljadu dirhema odjednom!”

Cak ni ovdje prici nije kraj. Sajjad usni san. Pripovijeda nam sljedece:
- “Usnih sebe kako stojim na Sudnjem danu. Na jedan tas vage stavise mene, a na drugi moja ruzna djela. Pretegose me.
Jedan melek upita drugog:
- zar nije imao dobrih djela?

Melek umjesto odgovora stavi na moj tas sve one hiljade dirhema koje podijelih. Bjehu to silna i krupna djela, ali ni malo ne otezase moj tas.
Melek opet upita:
- “Je li mu ostalo jos nesto od djela?”

Drugi odgovori:
- “Jeste, pregrst hrane koju je darivao zeni sa djetetom.”

Stavise taj pregrst na tas, a on bjese tezi od svih hiljada dirhema.
Vidjeh da su hiljade dirhema okrunjene oholoscu, zeljom da me zbog njih ljudi zovu darezljivim. Ali vidjeh da je onaj zalogaj hrane tezi, jer ga dadoh iskreno Allaha radi. I ako taj pregrst hrane gotovo da poravna vagu, ipak su ruzna djela bila teza. Stadoh groznicavo razmisljati, i nemogadoh se sjetiti nicega dobrog. Moj strah od Dzehennema ophrva me.

Melek opet upita:
- “Je li mu nesto preostalo?”

Drugi, na moje iznenadjenje rece:
- “Jeste.” Na tas stavise suze zene koju nahranih, i osmjeh djeteta koje usrecih. Suze i osmjeh, pretegose moja ruzna djela, i u tom me san napusti.”

San Sajjadov nas uci da ne zapostavljamo zrna dobra koja mozemo uciniti. Tezina djela nije u njegovoj velicini, vec u nasoj iskrenosti. Mozda jedna suza i jedan osmjeh i nama budu presudni, da nas miloscu Plemenitog u Dzennet uvedu.

**Iljhan** Sat Jan 09, 2010 2:29 am

Bolest ogovaranja

Prenosi se da je jedan covjek kada je cuo da je jedan drugi covjek govorio lose o njemu, kupio poklona i otisao kuci tom covjeku i rekao :
- "Ja sam cuo da ti meni cinis dobro pa sam ja evo dosao da ti se zhvalim na ovaj nacin" .

Covjek sav zabezeknut upita:
- "Kako mislis radim dobro ?"

- "Pa eto tako, cuo sam da me ogovaras a znas da je nas Poslanik a.s. rekao da ce Allah dz.s. onome ko bude ostecen na dunjaluku , dati pravo na ahiretu da ode onome ko mu je stetu cinio pa ce mu uzeti dio njegovih sevapa ili ce na njega prebaciti jedan dio svojih grijeha, u promjeru kolika je steta ucinjena ".

Zaista ovako kaze jedan hadis, pa zasto onda da tako olahko svoja dobra djela , za koja smo nekada veliki trud ulozili, dajemo drugima ili zasto da nosimo necije tudje grijehe. Zar nije bolje da ukrotimo svoj jezik i da pazimo sta govorimo. A zista je vrlo lahko uciniti ovaj grijeh.
Covjek cesto nije ni svjestan kada je u razgovoru u drustvu , nego kada dodje kuci, sjeti se svojih rijeci pa pomisli:
- SubhanAllah, sta ja danas rekoh.

Ali vec tada je kasno jer su to nasi vjerni pratioci, koji se ne odvajaju od nas, vec zabiljezili.
Ili covjek ima obicaj reci:
- Da mi Allah s.w.t. ne upise u grijeh, ali moram reci da taj brat ili ta sestra.....

"Kada sam (Poslanik a.s.) bio na miradzu , prosao sam pored jedne skupine ljudi koji su imali bakrene nokte i njima trgali svoja lica i grudi.
- Ko su ovi ljudi, upitao sam Dzibrila, a on mi odgovori:
- To su oni koji su jeli ljudsko meso - ogovarali druge ". (Ebu Davud)

"Covjek odrezanog jezika, koji sijedi u uglu, gluh i nijem, bolji je od onoga koji ne moze da vlada svojim jezikom "- kaze jedna poslovica.

Kao sto je zabranjeno ogovarati, zabranjeno je i slusati ogovaranje, jer hadis kaze:
- "Onaj koji ogovara i koji slusa, drugovi su u grijehu ". (Taberi)

Onaj koji cuje ogovaranje duzan ga je, na lijep i mudar nacin, prekinuti.
- "Ko zastiti cast svoga brata muslimana, Allah ce mu na Sudnjem danu zastiti lice od vatre" (Tirmizi)

Ako covjek nije u mogucnosti da sprijeci ogovaranje, bolje mu je da napusti to drustvo dok oni cine taj grijeh. Samim tim sto je grijeh sjediti u tom drustvu, vrlo je opasno da se covjek sam upusti u ovu ruznu rabotu, jer sejtan navede, pa covjek zaboravi. A dusa je sklona cinjenu grijeha, pogotovo ovih, jer covjek udobno sjedi a rijeci same izlaze.

Zato sto daleko od ovoga , ako si u drustvu sa nekim pa ta osoba pocne ogovarati nekog, sasjecaj to u korijenu, jer nama je duznost da naredjujemo dobro a da od zla odvracamo.

**Iljhan** Sat Jan 09, 2010 2:31 am

Tri brata

Zivio jedan covjek zajedno sa svoja tri brata. Jedan dan dodje mu iznenadna vijest da mora ici na jedan tezak put. Covjek se zabrinu, pa se obrati jednom bratu, da mu pomogne na tom putu, ali mu brat rece da mu ne moze pomoci, da on ima svoj zivot i svoje obaveze.

Covjek se obrati drugom bratu, pa mu ovaj rece da mu ni on ne moze puno pomoci.
Na kraju vidjevsi da mu nema pomoci od ova dva brata, covjek se obrati trecem bratu, sa istom molbom, pa mu treci brat rece:
- "Ja sam s tobom uvijek bio i nisam te napustao, tako da cu i ovaj put krenuti sa tobom".

Tada rece covjek:
- "Ja sam od sve brace najmanje mislio na tebe i najmanje sam ti paznje poklanjao, a sad me ova dva brata ostavise. Eh, da sam bogdo ranije znao da si mi tako dobar prijatelj, vise bi se brinuo o tebi."

Ovome covjeku je , u stvari, dosla smrt i to je taj teski i iznenadni put na koji je morao ici.
Njegov prvi brat je njegova familija, drugi brat je njegov imetak a posljednji brat su njegova djela.

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed salalahu alejhi we seleme:
- "Umrlog (na dzenazi) prate tri stvari: njegova porodica, njegov imetak i njegova djela. Dvoje se vraca, a jedno ostaje sa njim, vracaju se porodica i imetak, a s njim ostaju njegova djela".

**Iljhan** Sun Jan 10, 2010 3:25 pm

Islam za 20 centi...

Davno jednom jedan imam doselio se u London.Cesto bi se vozio autobusom iz centra do njegovog stana, isti broj autobusa je bio od mesdzida do stana gdje je zivio.

Jednog dana, vozac autobusa namjerno mu je dao dvadeset centi vise kusura.

Sjedajuci na sjediste iza kada je shvatio da je dobio vise kusura, imam razmisljajuci poce govoriti sebi:
- "Vrati to vozacu, nije ispravno zadrzati taj novac. Onda bi pomislio, ma to je samo dvadeset centi.Koga bi bilo briga za tako malo novca. Autobusna kompanija ionako dobije previse. Oni nece ni primjetiti da im fali". - Prihvati to kao dar od Allaha i nastavi dalje.

Kada je stigao do svoje stanice, Imam je zastao na momenat i onda je pruzio vozacu dvadeset centi nazad, rekavsi:
- "Dali ste mi previse kusura".

Vozac se nasmija i odgovori:
- "Vi ste novi imam u mesdzidu, zar ne? Mislio sam da pocnem svracati u vas mesdzid da klanjam.Htio sam samo da vidim sta biste uradili s novcem, zato sam vam dao vise kusura".

Kad je imam napokon izasao iz autobusa, njegova koljena su zadrhtala i pocela klecati.
Morao se sabrati na trenutak, pogledao je ka nebu i zaplakao:
- "O Allahu, zamalo sam prodao Islam za dvadeset centi"!!!

Preispitajmo svoje nijete i pazimo na svoja djela, jer, cesto smo mi ti zivi primjeri koje drugi ljudi promatraju.

**Iljhan** Sun Jan 10, 2010 3:39 pm

Allah. dz.s. desetorostruko nagrađuje

"Bajram mubarek babo!!", - gurale su se tri cerkice na vratima koja ce prva poljubiti oca koji je upravo dosao iz dzamije.

Bajrami su najljepsi dani pa s toga uvijek budu i rado docekani.
Babo ih je sve redom izgrlio i podijelio bajramske paketice koji odmah okupise djeciju paznju.
Dok je ispijao kahvu sa svojom suprugom na licu mu se vidjela zabrinutost koju je pokusavao prikriti.
Obecao je curice odvesti danas u grad, da probajramuju na carsiji, ali gazda je zakasnio sa isplatama plata i sad je sve bilo upitno.
Ako ih odvede potrosice posljednji novac,a do sljedece nafake ko zna???
Kako to sve saopstiti ovim prekrasnim malim bicima. Kako prekrsiti dato obecanje,a toliko su se radovale???

"Babo! Kad cemo u calsiju"? - Iz razmisljanja ga trze najmladja kci.
"Evo sine, samo da popijemo kahvu.", - Odluka bi donesena.

...Trenutno je zaboravio na sve probleme gledajuci svoju djecu zadovoljnu kako trckaraju poplocanom starom mahalom.

- "Babo ja sam gjadna", - javi se babina mezimica.
- "Neka sine, sad cemo kod nane, pa cemo jesti" - rece joj majka, da bar malo ublazi ono sto je tistilo njenog muza.

Babo se sage, uze kcerkicu u narucje i rece:
- "Pa kakvo vam je to, doci na carsiju, a ne pojesti cevape?"
- "Pa ja!", veselo uzviknu djevojcica, "Jupi idemo na cejape."

....izlazeci iz cevapdzinice stidljivo mu pridje jedan mladic.
- "Esselamu alejkum brate", gotovo sapcuci rece: "Bajram mubarek olsun.
Halali na smetnji, da slucajno nemas koji dinar da me nahranis, gladan sam."

Bez razmisljanja zavuce ruku u dzep. Ostale su samo tri marke koje mu je posluzitelj vratio kao kusur. Sve tri uletise u ruku.
Stisnu uzdah da ne izleti i marke tutnu bratu u ruku:
- "Evo brate, bajram je, idi pojedi cevape."
- "Allah te nagradio," - veselo prozbori postidjen mladic.

Primicuci se svojoj zeni vidje na njenom licu neodobravanje.
- "Zar mu Bogati sve dade?" Pa i mi nemamo, mogao si mu dati marku, ne znamo ni ko je."
- "Ko god da je, bajram je," prekide je muz.

Ona nezadovoljno uzdahnu i pomisli:
"Ove muskarce je ponekad stvarno tesko razumjeti."

Skrenuse u sporednu ulicu da skrate put. Vec kasne kod nane na familijarni skup. Gotovo pa se sudarise sa grupom muskaraca.
Cestitase bajram i podjose se rukovati s njenim muzem. Ocigledno da se poznaju. Odmakla se u stranu, bilo joj je neugodno.
Ugleda jednog od njih kako vadi novcanik. Saginje se, ljubi curice i svakoj ponaosob daje po deset maraka.

- "Ya Rabbi, oprosti mi"!!!, tiho prosaputa.
- "Za tri marke, trideset. Uistinu Ti desetorostruko nagradjujes. Hvala Ti!!!"

**Iljhan** Sun Jan 10, 2010 3:43 pm

Teškoća obračuna na Sudnjem danu

Jedne prilike otac je reče svom sinu:
- "Danas mi ispričaj sve što budeš pričao sa ljudima i sve što izgovoriš poslije jacija-namaza pokaži mi sve gestove i pokrete koje si činio."

Ovaj mladić je nakon jacije ocu sa velikom mukom i trudom, jedva nekako ispričao svoj cjelodnevni govor i postupke.
Sljedećeg dana otac je ponovio isti zahtjev na šta je sin odgovorio:
- "Nemoj, bolan, oče, zaduži me bilo kojom drugom obavezom i teretom, samo ne traži ovo od mene, nemam snage za to."

Otac je kazao:
- "Moja je namjera da budeš oprezan i svjestan, da se bojiš polaganja i obračuna na Sudnjem danu. Danas nemaš strpljenja za jednodnevni obračun sa svojim ocem, koji ima toliko razumijevanja za tebe. Kako ćeš sutra imati strpljenja položiti račun za cijeli život?"

**Iljhan** Sun Jan 10, 2010 3:50 pm

Sabur

Bio neki obućar, vrlo davno, i živio u jednoj čaršiji skromno radeći, samo toliko, koliko da preživi, i da može da prehrani porodicu.
Imao on raznih mušterija, različitih naravi, koje je on uvijek pokušavao da poduči mudrosti i saburu.

Jednog dana, dođe mu mušterija,......nekako prgav čovjek...,i bješe nezadovoljan sa njegovim radom, pa počevši sa galamom napade ga.
Medjutim ovaj obućar saburli, ne uzvrati na ružne riječi. Kad to vidje ovaj,...on ga poli onom prljavom vodom sa stola, u kojoj je obućar kvasio kožu, da bi je lakše mogao šiti. Ni na ovu provokaciju, obućar nije reagovao, već samo obrisa lice od prljave vode.
Mušterija se, od nekog zla ,nađe van sebe i ošamari jadnog obućara. Kad je ovaj obućar ustao sa niske stolice, ovaj vidje pred sobom dvometraša čovjeka, mrgu, i počeše koljena da mu klecaju.

Ostavi on i cipele i sve, pa put pod noge-da bježi. Ovaj obućar....tjeraj, ovaj pred njim....bjezi ,i tako dok mušterija nije spao s`nogu.
- "Tvoj sam" ,kaže mušterija, "ja dalje ne mogu"!!!

Prilazi mu polako ovaj obućar sa osmjehom na licu,i pitomim glasom ga upita:
- "Halali mi brate, ja samo htio da vidim ,....jeli te zaboljela šaka ,kad si me osamario"?

**Iljhan** Sun Jan 10, 2010 3:52 pm

Ya Rabbi

Ako osjetis jednoga dana veliku tugu i brigu, ne reci:
- "O, Gospodaru, imam veliku brigu",

nego reci:
- "O, brigo moja, ja imam Velikog Gospodara"!!!

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:11 pm

Ja samo radim svoj posao

U nekom gradu zivio je kadija poznat po svojoj pravednosti i mudrosti.
O njegovoj pravednosti je cuo i kralj koji se obardova sto u njegovom kraljevstvu zivi kadija koji pravedno sudi ljudima.

- "Nije mi dovoljno sto sam cuo da je pravedan" - rece kralj - "zelim se licno uvjeriti u njegovu pravednost i saznati na koji nacin sudi ljudima."

Kralj se prerusti u obicnog covjeka kako ga ljudi ne bi prepoznali. Zajaha svoga konja i napusti dvorac bez tjelohranitelja i vojnika.
U putu srete prosjaka koji je prosio novac od ljudi. Sazali se nad njim i rece mu da se popne na konja kako bi ga poveo do grada.

Kada stigose u grad, kralj se okrenu i rece mu:
- "Stigli smo. Mozes sici, samo pazi da ne padnes"!
- "Ovaj konj je moj" - zagalami prosjak - "kako me mozes trjerati?! Ti sidji"!

Prosjak je galamio i zvao u pomoc tako da su se oko njih skupili ljudi.
- "Ovo je moj konj"!- rece prosjak okupljenima.
- "Ne, konj je moj"! - uzviknu kralj. Ljudi su gledali i nisu znali koji od njih dvojice govori istinu.

- "Idite do kadije"! - uzviknu jedan od okupljenih - "on ce vam pravedno presuditi".

Odvedose ih do kadije koji je sjedio i sudio ljudima. Kralj stade pred kadiju i isprica mu sta se desilo.
Kada zavrsi prosjak uzviknu:
- "Ovaj covjek je lazov! Konj je moj. Ja sam ga poveo da mu pokazem put."
- "Konja ostavite kod mene"! - rece kadija - "Sada idite i vratite se ujutro"!

Njih dvojica odose, a kadija odvede konja u stalu.
Kada se ujutro vratise, kadija ustade sa svoje stolice i rece im:
- "Slijedite me"!

Njih dvojica podjose za njim.On ih uvede u stalu u kojoj se nalazio konj. Tu se zadrzase neko vrijeme, a potom se vratise u kadijinu kucu.
On presudi da se konj da kralju, a strazarima naredi da prosjaka svezu i bace u tamnicu.

Uvecer kralj ode do kadije i upita ga:
- "Kako si znao istinu"?
- "Jednostavno je. Kada smo jutros usli u stalu primijetio sam da ti se konj priblizio, mirisao te i dirao. Nisam zapazio ni jedan pokret prema drugom covjeku. Shvatio sam da je to tvoj konj".

- "A da li znas ko sam ja"? - smijesuci se rece kralj.
- "Ne" - odgovori kadija.

- "Ja sam kralj. Dosao sam prerusen da se uvjerim u tvoju pravednost. Zatrazi od mene ono sto zelis".
- "Izvini kralju, ali ja nista ne zelim. Ja samo radim svoj posao"!

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:16 pm

Abdulkerim i hurme

Jedan bogati seljak, povodom udaje svoje kcerke, pripremi svadbeno veselje na koje pozva komsije i prijetelje.
Medju pozvanima bijase dobri seljak Abdulkerim. On podje na svadbu prije zalaska Sunca, jer njegova kuva bijase veoma udalena od sela.
U putu ugleda korpu punu ukusnih hurmi. Mastao je o ukusnoj i obilnoj hrani sa gozbe. Priblizi se korpi i sutnu je nogom.
Korpa se prevrnu, a hurme se prosuse po zemlji ...:
- "Danas mi ove hurme nisu potrebne" - kroz smijeh rece - "na gozbi cu se najesti ukusne hrane, a hurme cu ostaviti zivotinjama i pticama".

Nastavi svoj put i dodje do malog potoka koji je trebao preci da bi stigao do sela.
U blizini se nije nalazio most preko kojeg bi presao. Obicno ga je preskakao, jer je bio plitak i nije bio siri od jednog metra.
Medjutim, te noci se iznenadi, jer nabujali potok bijase sirok vise od tri metra.
Isao je tamo-amo kako bi nasao najuze mjesto preko kojeg bi mogao preskociti na drugu stranu, ali ga nije nasao.
Trazio je, a potok je bujao.
Uskoro zadje sunce. Put postade mracan. Sjeti se da tog dana pocinje preiod u kojem selo uzima vodu za svoje usjeve. Voda iz rijeke se pusta kroz branu i potok buja. Kada se ispuni vodom, postane toliko veliki da ga niko ne moze preskociti.
Bijase zbunjen i tuzan. Gledao je svoju novu i skupu odjecu. Osjecao je umor. Zamisljao je sta ce se desiti sa njegovom odjecom ako skoci i padne u vodu.

Naposljetku rece:
- "Ne mogu preci ovaj potok, niti mogu otici na svadbeno veselje".

Okrenu se i krenu svojoj kuci. Bilo je kasno. Mjesec mu je osvjetljavao put. Osjecao je veliku glad.
- "Bilo bi dobro da malo odmorim" - rece sebi - "ali sjedenje ce mi samo povecati glad! A u isto vrijeme nemam vise snage da pjesacim".

Mnogo se umorio i ogladnio. Iznenada se sjeti hurmi koje je bacio na zemlju.
- "Gdje li su hurme"?! - zapita se.

Poce tragati za njima u nadi da ce ih naci. Ugleda korpu i u velikoj zalosti poce pipati oko nje. Brisao je i jeo hurme, prljave od zemlje.
Njegova sreca bijase neopisiva dok je jeo hurme koje je prije nekoliko sati prosuo po zemlji!

U povratku kuci rece sebi:
- "Nikada vise necu bacati ono od cega ima koristi, makar to bila najmanja sitnica. Ona me moze obradovati kada je budem trebao. Ono sto mi danas ne treba, mozda ce mi sutra trebati"!

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:24 pm

Velika nagrada

Covjek po imenu Tarif imao je obicaj da sjedi na ulici i razgovara sa ljudima. Pricao im je zanimljive price i sale. Svako ko bi ga vidio ili cuo, smijao bi se. Zivio je od onoga sto su mu placali oni koji su ga odusevljeno gledali i slusali.

Jednog dana sjedio je blizu sultanovog dvorca.
Sluga sa dvorca ga je vidio i odusevio se. Ispricao je sultanu, koji je pozelio da ga upozna.

Sluga ode do Tarifa i rece mu:
- "Sultan zeli da cuje tvoje sale i price. A pola nagrade koju dobijes od sultana dat ces meni".
- "Ici cu s tobom do sultana, ali ne pristajem da ti dam pola nagrade" - rece Tarif - "pola je mnogo. Ja sam siromasan, uzmi sestinu ili najvise cetvrtinu nagrade".

Sluga je bio pohlepan. Odbi da uzme manje od polovine, tako da su se dugo raspravljali.
Naposljetku Tarifu dosadi da se raspravlja, pa popusti pred sluginim zahtjevima.
Njih dvojica uputise se prema dvorcu. Tarif stade pred sultana.

- "Rekli su mi da pricas cudnovate i smijesne price. Ispricaj mi sta znas. Ako me nasmijes, dat cu ti veliku nagradu. Ali znas li sta ce biti ako se to ne desi"?!
- "Ako te ne nasmijem, neka me udare sa deset udaraca bicem"!
- "Hajde pricaj, slusam te! - rece kralj".

Pricao je sve dok nije ispricao sve svoje price koje je znao. Sve sultanove sluge neprekidno su se smijale, ali sultan se ni jednom ne nasmija.
- "Sultane"! - tuzno uzviknu Tarif
- "ispricao sam sve sto sam znao i boli me glava. Ostala je samo jos jedna prica. Dogovorili smo se da me bicujes sa deset udaraca bicem, ako te ne nasmijem. Molim te, naredi da me bicuju sa dodatnih deset udaraca".

Sultana iznenadi taj zahtjev. Poce se smijati, ali vjesto sakri svoj smijeh. Pozva srazare i naredi im da ga udare sa dvadeset udaraca bicem.
Udarali su ga sve dok ne dodjose do desetog udarca.
- "Sultanu, zelim nesto reci"?! - uzviknu Tarif.

Sultan im naredi da prekinu sa bicevanjem. Okrenu se prema njemu i upita ga:
- "Sta zelis"?

- "Sultanu, nesto najljepse na ovom svijetu je postenje, a najruznija je prevara! Tvoj sluga se dogovorio sa mnom da mu dam pola nagrade. Dobio sam pola, a pola je ostalo njemu!

Sultan se nasmija do suza, a onda pozva slugu i strazarima rece:
- "Udarajte ga"!
- "Sta sam uradio, gospodaru moj - rece uplaseni sluga - "da me bicujete"?!

Sultan se nasmijesi i pogleda u Tarifa koji rece slugi:
- "Ovo je tvoj dio nagrade koju sam dobio od sultana. Ti si moj partner kao sto smo se dogovorili. Dobio sam pola nagrade, a na tebi je da primis drugu polovinu"!

Strazari pocese bicevati slugu, a Tarif mu rece:
- "Rekao sam ti da sam siromah i molio sam te da uzmes cetvrtinu nagrade, a ti si odbio. Hajde, uzmi polovinu, nadam se da ces se zasititi.

Sultan se nasmija, izvadi kesu sa novcem i rece Tarifu:
- "Ova kesa pripada tebi, jer si me protiv moje volje nasmijao!

Tarif uze novac, zahvali se sultanu i ode sretan.

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:29 pm

Dijete, koza i ranjenik

Ova prica ispricana je u Palestini u vrijeme krstskih ratova, kada su krstasi iz evropskih zemalja napadali islam i muslimane Plastine.
U njoj je tada zivjela mala siromasna porodica, majka i njen sin jedinac.
- "Krstasi su nam uzeli sve osim ove koze" - rece majka sinu - "pa te molim, sine moj, dobro je cuvaj, jer je ona sve sto imamo"!

Djecak odvede kozu na zeleni pasnjak. Ostavi je da pase i sjede u hladovinu jednog drveta. Gledao ju je i rekao sebi:
- "Mlijeko od ove koze je nasa jedina hrana!

Dok je razmisljao, zacu topot konja iz daljine. Pozuri prema kozi da je sakrije iza drveca, gdje osta skriven posmatrajuci bitku. Vidio je krstasku vojsku koja je tjerala nekoliko muslimanskih vojnika. Saceka da se udalje pa kuci povede kozu da umiri majku. U putu prema kuci srete muslimanskog vojnika koji je pruzao pomoc ranjeniku. Vojnik zatrazi od njega vodu da napoji ranjenika. U kuci nadje vodu, ne bi dovoljno. Brzo razmisli, pa otrca u kucu po posudu i poce musti kozu dok posudune napuni mlijekom. Ponudi mlijeko dvojici vojnika. Ranjenik popi, a ostatak pruzi svome drugu.
Njih dvojica se zahvalise djecaku.

- "Allah ti se smilovao" - rece ranjenik isprekidanim glasom - "spasio si mi zivot"!

Njih dvojica odose, a djecak udje u kucu.
- "Sta si to uradio, sine"?! - upita ga majka - "pomuzao si kozu, a mlijeko dao vojnicima. Nama nije ostalo nista".
- "Strpi se majko dok ponovo ne bude mlijeka. Nisam mogao ranjenika ostaviti da umre od zedji"!

Prodje nekoliko mjeseci. Muslimani porazise krstase i protjerase ih iz svoje domovine. Dok se djecak igrao ispred kuce, dodjose dvojica ljudi goneci ispred sebe trideset ovaca.
- "Ove ovce poklon su tebi od vojskovodje kojem si spasio zivot" - rece jedan od njih.
- "Ali za ono sto sam uradio ne zasluzujem sve ovo" - uzvrati djecak.
- "Ne, uradio si i vise" - rece covjek pokazujuci na onog koji je dosao sa njim - "spasio si zivot nasem vodji i direktno ucestvovao u pobjedi muslimanske vojske, a to nisi ni znao.

Njih dvojica se rukovase sa djecakom i odose.
Djecak i njegova majka su stajali i cudili se gledajuci u stado ovaca.
- "Hvala pripada samo Allahu, koji nam vraca ono sto smo izgubili" - rece majka.
- "Cinjenje dobrih djela nije gubitak, majko moja"!

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:44 pm

POVJERENJE I HRABROST

Jedan je mladić htio otići u Mekku da obavi Umru. Pripremio je kamilu i hranu i krenuo na put.
Nakon nekoliko sati putovanja ugleda oazu pogodnu za odmor. Sjede u hlad ispod jednog drveta i zaspa dubokim snom.
Dok je spavao, njegova kamila je hodala okolo sve dok nije ušla u obližnji vrt. Počela je jesti plodove u vrtu rušeći sve što joj se našlo na putu.
Vrt je čuvao jedan starac. Pokušao je istjerati kamilu, ali nije uspio. Plašio se da će kamila uništiti cijeli vrt pa ju je zaklao. Kada se mladić probudio, potražio je kamilu i našao ju zaklanu u vrtu.
Čuvar vrta dođe i mladić ga upita:
– "Ko je zaklao kamilu"?

Čuvar mu ispriča šta se dogodilo a mladić se toliko razljuti i jednim udarcem ubi starca. Pokaje se zbog onog što je uradio, no u tom trenutku dođoše starčevi sinovi koji ga odvedoše vladaru pravovjernih, Omeru ibn el-Hattabu r.a., tražeći zadovoljenje pravde. Mladić pred halifom Omerom priznade zločin i iskreno se pokaja.
- "Ja mogu jedino da ti presudim po Allahovom zakonu" – reče halifa.

Mladić zatraži od halife da odgodi presudu na dva dana kako bi otišao kući da izmiri svoje dugove.
- "Dovedi nam nekoga ko će jamčiti tvoj povratak, pa, ako se ti ne vratiš, da nad njim izvršimo presudu.
- "Ja, vladaru pravovjernih" – reče mladić – "nisam kod kuće i ne znam nikoga ko bi se za mene založio".

Među prisutnima se nalazio ashab, Ebu Zerr el-Gifari r.a., koji reče:
– "Vladaru pravovjernih! Nudim svoju glavu ako se ovaj mladić ne vrati za dva dana".

Na dan izvršenja presude svi su iščekivali mladićev povratak. Iznenada prisutni ugledaše mladića koji se žurno približavao kako ne bi zakasnio.
Svi su iznenađeno gledali.
- "Zašto si se vratio kada si mogao da izbjegneš presudu"? – upita ga halifa
- "Vladaru pravovjernih, učinio sam to kako ne bi rekli da je među muslimanima nestalo povjerenja – odgovori mladić.

- "A ti, Ebu Zerre" – upita halifa – "zašto si se zauzeo za ovog nepoznatog mladića"?!
- "Učinio sam to kako ne bi rekli da je među muslimanima nestalo hrabrosti"!

**Iljhan** Mon Jan 11, 2010 3:52 pm

LIJEPO JE BITI DAREŽLJIV

Jedna djevojka se udala za bogatog trgovca. On je posjedovao golemu radnju u kojoj je prodavao tkanine i odjeću.
Jednog dana je kupio pile i od svoje žene zatražio da ga skuha kako bi za večeru pojeli jedan dio. Kada su počeli večerati neko im pokuca na vrata.
Trgovac ih otvori i ugleda gladnog siromaha koji je tražio nešto za jelo. Trgovac odbi da mu išta da, izgalami se na njega i otjera ga.
- "Neka ti Allah oprosti, gospodine" – reče mu prosjak – "da nemam velike potrebe i da me ne mori velika glad, ne bih pokucao na tvoja vrata!"

Trgovac nije sačekao da prosjak završi, grubo mu je zalupio vrata ispred njega i vratio se za sofru.
- "Zašto si ovako zalupio vratia siromahu"? – upita ga žena.
- "Šta sam trebao uraditi"? – ljutito će muž.
- "Mogao si mu dati komad pileta, makar njegova krila koja bi mu ublažila glad"!
- "Zar da mu dam cijela krila?! Zar si poludila"?!
- "Pa mogao si mu se bar lijepo obratiti"!

Nakon nekog vremena trgovac otišavši u svoju radnju vidje da je u požaru izgorjela tkanina i odjeća te da ništa nije ostalo.
Vrati se tužan kući i reče ženi:
– "Vatra je radnju pretvorila u pepeo, ostao sam bez ičega"!!
- "Ne tuguj, mužu moj! Strpi se u Allahovom određenju. Ne očajavaj u Njegovoj milosti i On će ti nadoknaditi".
- "Slušaj ženo, dok se to ne desi, otiđi kod svoga oca, jer te ja ne mogu izdržavati"!

Žena ga napusti. Međutim, Allah ju počasti brakom sa drugim čovjekom koji je bio plemenit i milostiv prema gostima. Hranio je gladne i nije odbijao siromahe i prosjake. Jedne večeri kada je žena postavljala sofru da večera sa svojim mužem neko pokuca na vrata. Ona ustade da vidi ko kuca.
- "Tamo je jedan prosjak koji se žali da je gladan i traži da jede" – reče žena.
- "Daj mu jedno od ova dva pileta. Nama je za večeru dovoljno jedno. Allah će nam sigurno nadoknaditi. Nećemo razočarati onoga koji nam je pokucao na vrata".
- "Kako si plemenit i dobar, mužu moj"!

Žena uze pile i dadne ga prosjaku. Potom se očiju punih suza vrati mužu da nastavi večerati.
On to primijeti i iznenađeno reče:
– "Šta te je rasplakalo, draga ženo"?
- "Plačem od velike tuge"!

Muž je upita za razlog a ona odgovori:
– "Plačem jer je prosjak koji je kucao maločas ustvari moj bivši muž!!!

Ona mu ispriča priču o njenom prvom škrtom mužu koji je vrijeđao prosjake i odbijao ih ne dajući im ništa i ružno im se obraćao.
- "Ženo moja, ako je prosjak koji je kucao na naša vrata tvoj prvi muž, onda sam ja prvi prosjak"!!! – reče joj njen plemeniti muž.

**Iljhan** Wed Jan 13, 2010 2:37 am

Šamar kao odgovor na pitanje

Bio jedan mladić koji je otišao u inozemstvo na studije dugo vremena. Kad se vratio, pitao je svoje roditelje da mu nađu religijskog učenjaka ili bilo kakvog stručnjaka koji bi mu mogao dati odgovor na njegova 3 pitanja.
Napokon, njegovi roditelji su uspijeli naći Islamskog učenjaka.

Mladić: Tko si ti? Možeš li dogovoriti na moja 3 pitanja ?
Učenjak: Ja sam jedan od Allahovih dž.š. robova i inshaAllah, uz Allahovu pomoć pokušaću da odgovorim na tvoja 3 pitanja.

Mladić: Jesi li siguran? Mnogo učitelja i stručnjaka mi nisu mogli dati odgovor na moja pitanja.
Učenjak: Dat ću sve od sebe, Allahovom dž.š. pomoću.

Mladić: Imam 3 pitanja :
- 1. Da li Bog postoji? Ako da, pokaži mi Njegov lik.
- 2. Što je tekdir (sudbina) ?
- 3. Ako Šejtan je stvoren od vatre, zašto će na kraju biti bačen u pakao koje je isto od vatre ? Izgleda da mu neće nimalo naškoditi, budući da je Šejtan i pakao od vatre. Zar Svemogći Allah dž.š. nije razmišlajo o tome?

Odjednom, Učenjak je ošamario mladića...

Mladić (osjećajem boli) : Hejjjj ... Zašto si se naljutio na mene?
Učenjak: Nisam se naljutio na tebe. Šamar je odgovor na tvoja 3 pitanja.
Mladić: Ali stvarno ne razumijem.

Učenjak: Kako se osjećaš nakon što sam te ošamario ?
Mladić: Naravno osjetio sam bol.

Učenjak: Stoga, vjeruješ da bol postoji?
Mladić: Da.

Učenjak: Pokaži mi njen lik.
Mladić: Ne mogu.
Učenjak: To ti je odgovor na tvoje prvo pitanje. Svi mi osjećamo postojanje Svemogućeg Allaha dž.š. bez da vidimo Njegov lik.

Učenjak: Sinoć, jesi li sanjao da ću te ošamariti ?
Mladić: Ne.

Učenjak: Jesi li uopće razmišljao o tome da ću te ošamariti, danas?
Mladić: Ne.

Učenjak: Jesi li ikada mislio da ćeš dobiti šamar od mene?
Mladić: Ne.
Učenjak: To je takdir (sudbina).

Učenjak: Moja ruka kojom sam te ošamario, od čega je napravljena ?
Mladić: Napravljena je od kože.

Učenjak: A tvoje lice, od čega je napravljeno ?
Mladić: Od kože.

Učenjak: Što osjećaš nakon što sam te ošamario?
Mladić: Bol.
Učenjak: Bez obzira što su Šejtan (sotona) i pakao od vatre, ako Allah dž.š. hoće, in sha Allah, pakao će biti veoma bolno mjesto za šejtana.

Sponsored content